Ja to tumačim kao neko izravno Božje uplitanje u naš život tako da nam radi i daje neke stvari koje inače nekako ne bi došle i nastale same od sebe. Raspon tih uplitanja se kreće od nekih minornih stvari (npr. kao kad danima tražim po gradu cipele, i nikako da ih nađem, a baš mi trebaju, i onda negdje četvrti dan, kad sam već na izmaku snaga uđem u zadnji dućan i tamo nađem cipele svojih snova) do nekih za koje sam gotovo 100% uvjerena da su nekako programirano date ''odozgora''. Npr. moja obitelj je živjela u dvosobnom stanu. Kako su godine išle, mi smo sve više rasli, a stan kao da se obrnuto proporcionalno smanjivao. Roditelji su počeli tražiti neki novi, veći stan za nas, ali bez uspjeha. Ta potraga je trajala nekoliko godina i situacija je već bila na rubu propasti (naš suživot je bio opasno ugrožen, grizli smo se k'o vukovi). I onda je jedan dan iskrsnuo neki oglas za stan i sve se savršeno poklopilo, na zadovoljstvo svih uključenih strana. I tako je priča dobila happy end. Još i danas se sjećam kako je mama danima iza toga svima govorila kako je to bila Providnost Božja. Da li je to pravi način shvaćanja i poimanja čuda?