Celibat - žensko viđenje stvari

Ovo što slijedi razmišljanje je jedne gospođe.

Nakon što Rim progovori - svi bi trebali šutjeti? Ovo je postkoncilsko vrijeme kad a) laici nešto znače b) ženama se daje puno veća mogućnost sudjelovanja u Crkvi. Stoga, imam potrebu potrebu oglasiti se na temu celibata. Doduše, samo u smislu celibata kao statusa čistoće, a ne u smislu suzdržavanja u bračnom statusu, jer mi je to - nepojmljivo.
Prijateljujući sa svećenicima - shvatila sam jedno - oni u neko doba svog života preuzimaju obavezu (zvali vi to zavjet ili obaveza, po Shakespeare je svejedno - jednako miriše). I ako kasnije od nje odustanu  teško da im Bog zamjera, ali im zamjeraju ljudi, što u smislu «sablažnjavanja malenih» i nije nevažno.

Sve u svemu, čini se da bi bolje bilo da celibata nema.

Ali što se događa - ako nekoga volimo više, a nekoga manje (ljudi smo) – za onoga više voljenoga nastojimo imati bar malo više vremena. A veza = obaveza. Pogotovo obiteljska. Zato nije loše biti slobodan ako trčimo za neku višu ideju. A kud ćeš višu od Božjeg posla brige za sve ljude? Mislim da je celibat O.K. iz čisto praktičnih razloga, iako sumnjam da bi se Isus zamarao pitanjima tipa «oš se ženit il nećeš» ili ono drugo ćeš radit ili nećeš. Ono što bi, mislim, zahtijevao je - 100%-tna predanost ideji - kad u trku kreneš, onda, mili moj, trči! Pod danim pravilima. A ako se i kad se zgriješi (nisam baš uvjerenja u potpunu svetost običnih ljudi) - znamo što nam je činiti - saberi se, pokaj, vrati do točke gdje si krivo skrenuo i ajde dalje

Dakle, vratila  sam se na početak- dobro je u svakom slučaju: dok ima celibata - držite se svećenici, redovnici i redovnice, molim za vas, a ako sfušate - pa valjda ste i vi čuli za ispovjed i vama Bog oprosti, ko i nama, običnima,   vulgaris laicima. Ako jednom ne bude celibata - onda se tek pazite- frka je plivati u opasnim morima. Tek ćete onda vidjeti kako je nama običnim smrtnicima kad nam kažete da savršeno pokajanje mora značiti da bar u toj sekundi ozbiljno mislimo «da ćemo se čuvati griješne prigode». A znamo da nećemo. I da ćemo pokleknuti kada ne bi trebalo.